Identifikacija gljiva

Na drugoj slici je Capica, a o jestivoszi ne bih pisala jer ne razlikujem jestive od nejestivih Capica.

Treću sliku ne bih komentirala jer ne mogu precizirati o kojoj je gljivi riječ.

 

 

 

pošto sam šumar, ovo će ti pomoći :) postoji još jedna stranica od UŠ Zagreb, poslati ću ti i taj link.... a kad mi prpradi doma mail, popčeti ću više opisati

Na prvoj slici je velika gnojištarka (Coprinus comatus). Sve stoji za nju što je rekla kika, osim da je poslije njene konzumacije strogo zabranjena konzumacija alkohola. Alkohol se može piti prije, za vrijeme i poslije konzumacije ove vrste gnojištarke. Ona ne sadrži sastojak nazvan koprin, koji izaziva alergijsku reakciju sličnu antabusu (crvenilo lica, svrbež, glavobolja, vrtoglavica, povraćanje proljev...).

Neke druge vrste gnojištarki sadrže koprin koji uzrokuje alergijsku reakciju, a tu ponajprije mislimo na jajastu ili naboranu gnojištarku (Coprinus atramentarius). Kod konzumacije ove gnojištarke ne smijemo piti alkohol, a slična reakcija se može dogoditi ako pijemo kavu ili čaj, zbog kofeina, odnosno teina.

Evo opisa tih dviju gnojištarki na jednim slovenskim stranicama. Stavio bi link na naše, no ne postoji hrvatska web-stranica s opširnim katalogom gljiva kao u slovenaca. Bila je jedna - gljivarskog društva Varganj iz slavonskog Broda, no nedavno se ugasila.

 

Druga gljiva je kao što kaže kika neka vrsta capice (rod Ramaria). U našim šumama raste veliki broj capica, koje je međusobno vrlo teško razlikovati bez upotrebe mikoroskopskih pomagala i specijaliziranih monografija baš za taj rod, gdje je dobro obrađena mikroskopija gljiva. Inače, ima i jestivih i nejestivih vrsta ili lagano otrovnih koje obično uzrokuju lakša trovanja probavnog karaktera - mučnina, bol u trbuhu, proljev, povraćanje. Treba reći da su neki ljudi otporni na gotovo sve vrste capica, tj. mogu ih većinu konzumirati bez posljedica, dok drugi opet mogu pretrpiti lakše probavne smetnje i od onih capica koje se smatraju jestivima. Konzumacija capica ne preporučuje se ni iskusnijim gljivarima, a nikako ne gljivarima početnicima. Plodišta tih prelijepih koraljastih gljiva podložna su promjenama u boji, pogotovo ako se iza dugih kiša natope vodom, tada mogu promijeniti boju, te i na taj način zavarati sakupljače. Također, i jestive capice koje su raskvašene od kiša ne preporučuju se za branje jer mogu uzrokovati probavne smetnje.

U našim šumama najpoznatije jestive capice su: žuta capica (Ramaria flava), crvena capica (Ramaria botrytis) i zlatna capica (Ramaria aurea), a nejestive odnosno lagano otrovne su trobojna ili otrovna capica (Ramaria formosa) i blijeda capica (Ramaria pallida).

Evo linka na te i druge vrste capica:

 

Na trećoj slici, ove na panju, su gljive koje se zovu puze (Armillaria mellea). Neki ih još zovu medenjače i mraznice. Rastu u jesen na panjevima raznog drveća kao paraziti. Dakle, i voćaka u voćnjacima pa pripazite na njih, jer ako vam se nastane u voćnjaku, crno se piše stablima jer ih mogu potpuno uništiti. Gljive su uvjetno jestive, što znači da ih treba dobro termički obraditi kako ne bi došlo do trovanja. Najbolje ih je nekoliko minuta prokuhati u vodi i nakon toga pripremati na sve druge poznate načine pripreme. U nekim dijelovima Hrvatske (sjever) ove su gljive jako cijenjene i mnogo se konzumiraju.  Čak se prodaju i po tržnicama. Konkretno, ove sa slika na panju mi izgledaju prestare za konzumaciju i takve se ne bi trebale koristiti za jelo. Treba birati mlađe primjerke kojima su listići još bjelkaste boje. Kada im listići počnu tamniti, tj. smeđiti više nisu za jelo.

 

 

 

 

 

Vrlo teško jer im se vide samo klobuci. Potrebno je poslikati stručak i trusište gljive (u ovom slučaju listiće). Što više slika različitih dijelova gljive to je lakša determinacija.

Po klobucima rekao bi da se radi o nekoj vrsti iz roda Lepista (koturnice). U tom rodu nema otrovnih gljiva.

Drugi mogući rodovi - Melanoleuca i Clitocybe.

Sigurno da nije jednostavno. Pogotovo dok si na početku, no svaki je početak težak. Potrebno je samo malo volje i vremena uložiti u gljive i rezultat će doći sam po sebi. A za ozbiljnije bavljenje gljivama treba puno volje, a ponajprije vremena

Početak bi bio nabavka nekakve literature, tj. priručnika o gljivama. Na našem jeziku su nam na raspolaganju knjige od Romana Bošca i Ivana Fochta, koje su sasvim dovoljne da upoznamo najpoznatije jestive i otrovne gljive naših šuma.

 

 

 

Druge gljive su iz roda Ganoderma. Moguće je da se radi o hrastovoj sjajnici (Ganoderma lucidum), vjerojatno najpoznatijoj ljekovitoj gljivi koja se još popularno naziva Reishi. Ona raste najčešće na panjevima i odumrlim stablima bjelogoričnog drveća, ponajprije hrasta i kestena.

Ima još jedna druga jako slična vrsta Ganoderme, a to je jelova sjajnica (Ganoderma carnosum) koja se uglavnom razlikuje po staništu. Ona raste na panjevima i deblima crnogoričnog drveća, prvenstveno jela. Dosta je česta u Gorskom Kotaru gdje ima jelovih sastojina. Vjerojatno ima vrlo slična ljekovita svojstva kao i hrastova sjajnica.

 

Ganoderma lucidum:

 

 

 

Tako je, jedne od najboljih gljiva naših šuma, ako se mene pita. Rastu uglavnom u jesen (rujan, listopad, studeni). Nekih godina jave se u velikim množinama po šumama, a nekih godina gotovo izostanu.

Mrke trubače ili mrtvačke trube kako ih još neki zovu, su lako prepoznatljive gljive i praktički se ne mogu zamijeniti s niti jednom otrovnom gljivom. Naprosto, ne postoje slične gljive ovoj. A vrhunske su kvalitete i arome. Svježe se mogu pripremati kao i svake druge gljive, npr. dinstati kao i vrganji.
A ako ih naberete previše za jednu upotrebu, onda ih možete posušiti (lako se suše), staviti u staklenke s patent zatvaračem da unutra ne dopire zrak i takve se mogu po potrebi koristiti za razna jela ili kao dodaci jelima (mogu se samljeti i u prah) nekoliko godina. Prije upotrebe, suhe ih namočite barem 5-6 sati u mlakoj vodi, da opet nabubre i povrate svoju strukturu i tek onda ići od njih spremati jelo.

Naziv mrtvačke trube, naravno, nema nikakve veze s njihovom jestivosti. "Mrtvačke" zbog crne boje plodišta, a "trube" zbog oblika samog oblika plodišta (izgleda kao lijevak, rog, truba). Mogli bi ih zvati i "rog obilja" što bi bio doslovni prijevod latinskog znanstvenog naziva "Craterellus cornucopioides", pa su ih tako Englezi nazvali "Horn of plenty", ali zovu ih i "Trumpet of the dead". U Francuskoj su jako cijenjene i tamo ih čak poistovijećuju sa tartufima i zovu čak i jesenskim tartufima ili tartufima siromaha zbog svoje jedinstvene i božanstvene arome.