InoxCimina kućica

… priča o našoj kućici počela je davno prije nego što smo postali svjesni da ju želimo. Ja sa dubokim korijenima u asfaltu centra metropole i Cimi isto tako samo sa nešto plićim (niknulim iz sjemena djetinjstva u posavskoj Slavoniji), počeli smo postupno osjećati potrebu za prisnijim kontinuiranim dodirom sa prirodom. Moja sjećanja iz djetinjstva sa čestim boravcima u zelenilu meni obližnjeg Tuškanca, kao i njezina odrastanja uz Savu i zelena polja, hranili su našu potrebu za životom u simbiozi sa prirodom. Cimine lončanice, koje je sa ljubavlju njegovala u našem stanu zgužvanih zgrada precijenjenog Centra, bile su nam sav dodir sa prirodom. Zbog toga i drugih mana života u metropoli  odlučili smo otići iz nje. Odabir je pao na Veliku Goricu,  što je za nas značilo korak bliže ka prirodi koju su tražile naše duše. (blizina Vukomeričkih gorica)  Tu smo sa stanom kupili i više sunca, pa su  sa nama ubrzo uselile i mnoge zanimljive biljke. Dnevnu je sobu Cimi preobrazila u botanički vrt. Slično smo napravili sa, (do našeg dolaska zapuštenim), komadićem zemlje ispred naše zgrade i stana u I. katu. Vrlo brzo je u stanu došlo do proširenja dnevne sobe na račun lođe, a sa time i botaničkog vrta u njoj. Cimi cvate zajedno sa svojim biljkama, a bome i ja listam. Dnevna soba je proširenjem, osim botaničkog vrta, dobila i nove sadržaje, a izgledalo je ovako:





prostor boravka i blagovaone



detalji "botaničkog vrta" u dijelu za blagovanje





detalj "visećeg vrta"



prostor blagovanja








pogled na žardinjeru s "botaničkim vrtom"




...slijedi "Mali Cimin raj" ispred kuće

Prostor sa osobnošću,prilagođen željama,potrebama i ljubavima svojih stanovnika.Jako,jako lijepo,i Cimin doprinos,i Vaših ruku djelo!pozdrav!

i, došlo je vrijeme kada smo se morali rastati sa našim komadićem prirode. Ukratko, radi rješavanja stambenog pitanja našoj djeci, stan se prodalo i uz posebne financijske napore i gimnastike kupilo se stančiće kćerki, sinu i nama pa smo mi, dva friška penzića preselili u stan na III. katu. Tako smo se mi, inače dvije vrlo aktivne osobe sa mnogo interesa, sklonosti i hobija, našli bez svog komadića vrta, svog komadića prirode. Strah od neaktivnosti i osjećaj zarobljenosti bili su pokretači. Evo tu se pojavila želja, i rasplamsala u nama tinjajuća potreba za našom kućicom. Nakon detaljnog obilaska Vukomeričkih gorica našli smo ju – našu buduću kućicu. Blizina stana u VG (15 km ili 15 min), dobra veza sa busom (za budućnost bez auta), pitoma još netaknuta priroda i lijep vidik bili su čimbenici koji su presudili. Morala je biti naša i postala je. Mi ju radije zovemo kućicom nego vikendicom, jer po nama u vikendici se boravi uglavnom vikendom i u vrijeme godišnjeg odmora. U našoj kućici mi boravimo tj. živimo više od pola godine kontinuirano, a van tog perioda, kad god možemo i kad zimski uvjeti na cesti dopuštaju. Točnije rečeno cijele dane provodimo vani baveći se svaki svojim aktivnostima, a u kući najčešće samo prespavamo.

...vidik







pitoma priroda



...radost za oči



...i dušu



u proljeće



ljeti



 u jesen



...i u zimi





odlučili su da postane naša kućica



a dali smo joj ime i simbol "srce u srcu"





...i ima dalje

Dio si mogla vidjeti u dnevnoj sobi: tri viseće staklene etaže sa papratima, a iznad žardinjere, na zidu tegle sa lozicama i bršljanom. U ostalim prostorijama na prozorima su bile postavljene široke prozorske daske i sa unutrašnje i sa vanjske strane, koje su bile popunjene cvijećem.
No, Inox je samo ovo objavio da se vidi naša dugogodišnja potreba da su u našoj blizini biljke jer nam uljepšavaju i upotpunjavaju život.

jedva čekam nastavak ove lijepe priče 

Konačno iznad 0°C ( istina ovo je sada i malo previše za ovo doba godine). Drage/i moje/i ja sam tek jučer počeo ispravno funkcionirati.  Prošlih dana, što je  niže termometar pokazivao ja sam se polako zamrzavao, a na – 19 više ne funkcioniram (čista hibernacija). Cimi uživa i kao  malo dijete veseli se snijegu, a ja tužnog lica gledam kroz prozor. Uživam i ja u toj bijeloj estetici, ali dublje u duši gdje je toplije. Gledam sjetno u smjeru Vukomeričkih gorica i naše kučice pa me obuzme nostalgija za proljećem, a tek ljetom. Definitivno nisam čovjek zime, već ljeta. Uvjeravam sebe i ostale koji su spremni vjerovati (a nema ih puno) kako sam, u mom prethodnom životu, živio na Jamajci. Nalazim i osobne potvrde za to. Kad čujem regae zatreperi mi duša i tijelo. Na +30° C funkcioniram bez greške i spreman sam odmah glasovati za predsjedničkog kandidata koji će garantirati takvu cjelogodišnju klimu. No, isprika svima koji će to čitati. Opet sam podlegao nekim od svojih mana, opširnosti i digresiji. Vidite što hladnoća čini čovjeku. Dobro, Štef skoncentriraj se!( Taj vic svi sigurno znate). Pa evo i ja sam se skoncentriral. Znam tu sam radi „InoxCimine kućice“. Kada sam kod toga, odmah se zahvaljujem svima onima koje su pozitivno reagirale na našu temu. Nadaleko osjetim osobe koje slično misle i žive pa me to ptiće. Kao što sam to najavio, negdje na samom početku pri otvaranju teme, želja mi je bila ne samo trpati fotke sa šturim tumačenjima, već izložiti dio razmišljanja i iskustava o životu u prirodi odnosno sa njom. Takva razmišljanja i osjećanja podijeliti sa vama i potaknuti vas na razmjenu Nismo samo osobe koje sade i njeguju cvijeće, trave, grmove, drvca, voćke i samo uređuju svoje vrtove, povrtnjake, okućnice i kućice. Pritom nešto  mislimo, doživljavamo i osjećamo. Evo, o tome bi bilo lijepo tipkati, ali i čitati, osim samo objavljivati fotke i gledati ih. Sigurno se čudite tavom stavu jednog muškog člana ovog foruma. No, ja i nisam baš neki tipični muškarac. Na pr. ne volim nogomet ali obožavam kolače.
Spomenuti pogled prema Vukomeričkim goricama probudio je sjećanja na emocije koje su ovladale nama nakon kupnje naše kućice.
Bili smo oduševljeni  krajolikom i pogledom na ZG koji je pucao pred nama. Bili smo zadovoljni kućicom. Veličinom primjerena našim ne pretjeranim potrebama, nije bila u stvari ništa posebno, ali zračila je nekom toplom dobrodošlicom i osvojila nas je na samom startu. Znali smo da ćemo njezinu unutrašnjost i vanjštinu postupno prilagoditi našem poimanju kućice u prirodi. Padinu brijega na kojem je smještena, prethodni je vlasnik, kada  ju je gradio, maštovito osmislio i formirao u vidu terasa. To nas je također oduševilo i Cimi je odmah počela skicirati planove hortikulture , ja iz svoje domene. Hodanje po vlastitom tlu, budilo je dotad meni nepoznate osjećaje slobode, nedodirljivosti i neprikosnovenosti. A tek spoznaja tijeka neke pozitivne oporavljajuće i obnavljajuće energije zemlje, tla, prekrasan i dubok osjećaj. Shvatio sam ubrzo, kako grad i život u njemu, u svojoj podsvijesti nisam ni volio. Za nas su naša kućica i naš grunt počeli postajati neka nova, ljepša i osmišljenija budućnost. To nas je oboje ispunjavalo radošću života toliko potrebnu općenito, a posebno ljudima naše životne dobi.

To je crtež položaja nešeg "srca u srcu" i izgled padine brijega na kojem leži

Čitam i gledam napeto kao da čitam knjigu.

Inox, ima nas još koji pratimo ovu tvoju priču i uživamo u njoj i jedva čekamo nastavak

naravno da pratim priču, prekrasna je....mnoštvo ideja...neku možda posudim ......nestrpljivo očekujem nastavak

Evo i mene konačno sam se tiho došuljala u vaš raj na zemlji. Priča od početka do kraja, kao da čitam neki roman, pa dugo u noć ne mogu prestati čitati -kako kažu čita se u jednom dahu.