zaštita biodiverziteta u vrtu

evo jedan moj tekstić da se ljudi sprijatelje sa mojim najdražim bićima:D


ZAŠTITA BIODIVERZITETA U VRTU


Život u ovom turbulentnom funky selu navodi nas na veoma brz i stresan način života, ali sa jednakim ciljem kao i sva druga živa bića na Zemlji: opstati i razmnožiti se u dovoljnom broju koji jamči kontinuitet vrste. Razmjerno čovjekovoj evoluciji, razvijala se i poljoprivreda. Ona prvotna, primitivna, sastojala se od uzgoja i njegovanja lokalnih ali koncentriranih kultura. Branili smo ih, od kako ih nazivamo- štetnih kukaca (štetnih u poljoprivrednom smislu, u daljnjem tekstu- štetnika) mehaničkim metodama koje su se bazirale na sakupljanju i uništenju štetnika. Štetnik u biološkom smislu ne postoji, jer svaka vrsta ima svoju funkciju.
Danas u poljoprivrednim dućanima imamo zaista velik broj kemijskih preparata za uništenje štetočina. To su tzv. insekticidi koji mogu biti želučani, kontaktni, itd.... Primjena im je veoma brza i jednostavna, ali posljedice su ipak katastofalne ukoliko situaciju promotrimo iz više perspektiva. Insekticidi ubijaju sve insekte, i one štetne ali i one korisne koji zapravo reduciraju nepoželjne kukce u vrtu. Na taj način djeluje na bioraznolikost u tom malom ekosustavu- vrtu. Zagađuje se tlo, sama kultura, pa i podzemne vode. Insekticidi su «jednokratnog» djelovanja, prestankom tretiranja može doći do najezde štetnika i kobnih posljedica za naše kulture= nas. Često se dešava da se zbog neznanja površina tretira pogrešnom kemikalijom, pa se virusna oboljenja nastoje riješiti insekticidima i obrnuto.
Mehanička i biološka suzbijanja odražavaju se uglavnom samo na nepoželjne kukce. Time ne samo da štitimo prirodu i ostale vrste, nego nadograđujemo svoje vrtlarsko iskustvo i znanje raznim pokusima i metodama. Približit ćemo se prirodi, više vremena provoditi u vrtu i spoznati kako zapravo funkcionira taj svijet sićušnih šesteronožaca.

Definicija kukca

Kada kažemo buba, uglavnom mislimo na bilo što što gmiže, ljigavo je i nadasve opasno! No, to često nije tako.  U svijetu znanosti postoji točno određena definicija kukca koja ga odvaja od ostatka sličnih životinja. Definicija definira kukca kao skupinu životinja ili jedinku, individuu, kojoj je tijelo oklopljeno čvrstom hitinskom kutikulom koja ima funkciju štita unutarnjih organa i tekućina. Ona spriječava ozlijede i isparenje tjejesnih tekućina, baš kao koža kod ljudi. Anatomski gledano kukčevo tijelo podijeljeno je u 3 glavna dijela tijela i to: glava (caput), prsa (thorax) i zadak (abdomen) i sa redovno 3 para nogu. Krila ovise.
Sistematski gledano, kukci spadaju u koljeno (Phyllum) Člankonožaca (Arthropoda) te zaključujemo da im je tijelo građeno od više međusobno spojenih kolutića kožastom, dosta rastezljivom tvari. Tu kožu još i nazivamo intersegmentalnom. Kod smrti može doži do stezanja kože i zabune oko dimenzije kukca.
To su osnovne smjernice pri determinaciji kako bi vidjeli da li se radi o kukcu ili nekoj drugoj, na oko, sličnoj životinji.
Smatramo ih jednim od starijih bića na Zemlji, koja imaju fantastičnu sposobnost evoluiranja uslijed bioloških ili antropoloških djelovanja.

Morfologija

Tijelo kukaca je člaknovito, a prijelaz između članaka često se ne vidi. Mnogi su srasli pa čine jednu cjelinu kao npr. glava. Kutikula ličinki mekana je i međusobno razdvojena udubinama, dok je kod imaga (odraslih- spolno zrelih kukaca) otvrdnula i spojena membranom, intersegmentalnom kožom. Otvrdnuli dio segmenta naziva se sklerit, koji nije uvijek jednako razvijen. Ne zahvaća uvijek čitav segment, već samo dio.
Skelet ili tjelesni pokrov građen je od 3 sloja: kutikule, epiderme i bazalne membrane. Pokriva čitavo tijelo sa zadaćom štita unutarnjih organa i kukca kao cjelinu. Vanjski dio (eksoskelet) čini kutikula koja se sastoji od hitina koji je po svom  kemijskom sastavu aminopolisaharid, rezistentan na djelovanje vode. Topi se samo u mineralnim kiselinama, naročito mravljoj u kojoj nema vode.  Hitin daje čvrstoću kutikuli, u raznim je stadijima različlito razvijen. Uglavnom je najviše razvijen na glavi, pa je glava najčešće i najtvrđi dio tijela. Kutikula se sastoji iz 3 dijela: epikutikule, eksokutikule i endokutikule. Epikutikula je vanjska, vrlo tanka kožica bez hitina. Služi kao vrlo dobar štit na razne utjecaje: temperaturu, vlagu, atmosferlije, itd... ispod nje nalazi se pigmentni sloj kutikule- eksokutikula. Redovito je deblja i tamne je boje. Sadrži hitin i druge elemente koji joj daju čvrstoću. U ovom dijelu kutikule stvaraju se dlake, ljudke i čekinje koje pokrivaju kutikulu. Nazivamo je i primarna kutikula. Treći sloj kutikule čini endokutikula koji je i najdeblji sloj. Sastoji se od više dijelova serijski spojenih u jednu cjelinu- sekundarnu kutikulu.
Ispod kutikule nalazi se sloj epiderme, jednoslojni epitel od kojeg se stvara kutikula. Ispod njenih stanica dolazimo do bazalne membrane koja pokriva bazalnu stranu epidermalnih stanica.
U stadiju ličinke, tj. za vrijeme postembrionalnog razvoja dolazi do presvlačenja, skidanja stare, tijesne kože. Kako se ličinka hrani, ona raste. S obzirom na čvrstoću kutikule, ona je u nemogućnosti rasti te je potrebno zamijeniti je novom koja se stvara ispod stare kutikule, koja kada postane suviše tijesna, puca na leđnoj strani i iz nje izlazi vlažni i veći kukac. Potrebno je određeno vrijeme (koje je uvjetovano stupnju razvoja i vrsti, te nekim abiotskim faktorima) da se nova kutikula osuši i stvrdne. Obično neko vrijeme prije i poslije presvlačenja vrsta posti. Nakon presvlačenja, jedinka je najranjivija. Neke vrste pojedu svoju staru kožu, kako bi, po nekim autorima, vratile neke hranjive tvari. Tijelo kukca rijetko je golo. Uglavnom je pokriveno raznim čekinjama i dlakama koje često služe kao osjetila.

Glava (Caput)  je spoj više međusobno sraslih segmenata. Predstavlja vrlo čvrstu cjelinu koja je na stražnjem dijelu, vratu, spojena sa prsima (Thoraxom). Na prednjem dijelu glave raspoznajemo gornju usnu- labrum, koja je šavom vezana za pločicu iznad nje koji se naziva čeoni štitić- clypeus. Nad njim nazlazi se čelo- frons koje je poprečnim šavom odijeljeno od tjemena- vertex. Iza njega dolazimo do zatiljka- occiput. Dio glave između prsa zove se grlo- gula. Na prednjem dijelu glave nalazi se usni, a na stražnjme dijelu zatiljni otvor koji iz usne, vodi u tjelesnu šupljinu. Kroz njega prolaze jednjak, živci glave, aorta i traheje.  Glava nosi važne organe: ticala, oči i usni ustroj.  Položaj glave može biti prognatan, kada usni aparat gleda prema naprijed a čelo gore, ortognatan, kada su usta okrenuta prema dolje a čelo naprijed, te hipognatan položaj kada čelo gleda naprijed, usta okrenuta prema dolje ali pod određenim kutem prema prsima.

Ticala- Antennae djeluju kao osjetila opipa i njiha. Svi kukci ih imaju osim iz reda Protura. Sastoje se iz više ili manje članaka, smještena su u blizini očiju, najčešće ispred ili ispod njih. Scapus-om su vezana za glavu, pedicellus-om se upravljaju do kraja zastavice, flagelum. Dužina i građa vrlo su varijabilni. Kod nekih kukaca ticala su duža od tijela, a po građi mogu biti nitasta, češljasta, kijačasta, koljenasta, perasta, pilasta, viličasta, itd... kod nekih kukaca postoji razlika u dimenzijama i obliku ticala, pa mužjaci često imaju veća ticala kako bi lakše pronašli ženku. Neki pak imaju posebne žlijebove u  glavi gdje «spremaju» ticala kada ih ne trebaju.

Usni ustroj ili aparat kako ga često zovemo imaju uglavnom svi kukci. Postoje neki leptiri kojima u stadiju imaga, usni ustroj nije razvijen. U tijelu zapremaju određenu zalihu masnog tkiva kojeg su nakupili u postembrionalnom razvoju. Ta uskladištena količina energije dovoljna je za izlazak iz kukuljice, širenje krila, pronalaženje partnera, kopulaciju te kod ženki za polijeganje jaja. Nakon obavljenih zadaća, jedinaka ugiba od iznemoglosti.  Takvi leptiri uglavnom žive kratko, ali nikako jedan dan.
Aparat ima više funkcija i to: za prehranu, obranu ili kako teretni element u prijenosu tvari i izgradnji skloništa (ukoliko se radi o takvoj vrsti kukca).  Postoje 4 vrste usnog ustroja: za žvakanje ili griženje, griženje i sisanje, lizanje i sisanje te bodenje i sisanje. Svaka vrsta ima svoj način prehrane, sukladno životu kojeg živi, staništu te sastavu ishrane. Tako npr. leptiri svojim, za vrijeme hranjenja odmotanim rilom sišu svijetni nektar, skakavac grize i žvače hranu biljnog porijekla, a komarac bode i isisava žrtvinu krv čiji su elementi prijeko potrebni za stvaranje podmlatka. Sastoji se iz 4 dijela: gornje usne- labrum, prdnje ili gornje čeljusti- mndibula, srednje ili donje čeljusti- maxilla, te donje usne- labium.

Prsa- Thorax predstavlja drugi glavni segment kukca koji nosi lokomotorne organe i služi za pokretanje. Lokomotorni dijelovi, krila i noge, najčešći su način gibanja, iako postoje i neki drugi načini. Sastoji se iz 3 dijela: Prothorax koji nosi prvi par nogu, Mesothorax na kojem se nalazi drugi par nogu i prvi par krila, te Metathorax koji nosi treći par nogu i drugi par krila. S obzirom da prsa nisu svugdje jednako čvrsta dijele se na čvrsti hrpteni- tergitni dio, trbušnu, ventralnu- sternitnu te između njih mekaniji bočni dio- pleurit. Noge su građene iz 6 glavnih članaka: Coxa, Trochanter, Femur, Tibia,Tarsus i Pretarsus. Služe za hodanje, penjanje, plivanje, kopanje, prihvatanje, pridržavanje, trčanje itd... ovisno o njihovoj funkciji i načinu života kukca. Noge se među vrstama i višim stupnjevima sistematike veoma razlikuju i uglavnom prednje noge imaju tendenciju preobražaja. Tako npr. bogomoljka ima prednje noge preobražene u nazubljene elemente za lov, rovac prednjim nogama kopa tunele u zemlji, dok jelenak sa sva 3 para nogu hoda i penje se po stablima.

Krila, ukliko se radi o krilatoj vrsti, u većini slučajeva služe za aktivno gibanje kukaca. Postoje krilati kukci koji i ne koriste često krila i gibaju se uglavom hodom ili penjanjem (neke vrste paličnjaka). U većini slučajeva krila su trokutasta. Pri determinaciji kukaca, važno je poznavanje nervature krila. To su žile ispunjene, po nekim autorima krvlju, a po nekim zrakom. Dijele se na uzdužne i poprečne, a između njih nalaze se mala opnasta polja ili sektori. Razvi redovi i vrste kukaca imaju krila pokrivena raznim dlakama, ljušticama (leptiri su jedina živa bića čija su krila prekrivena ljušticama), kod nekih kukaca krila su kožasta i tvrđa, kod nekih mekana membranasta, itd.... Promjene se mogu dogoditi na prednjim i stražnjim krilima, pa npr. kornjaš leti donjim krilima- potkriljem koja su mekana i membranasta, složena kada ne leti ispod gornjeg para krila- pokrilja, koja su vroma otvrdnula i služe za štit donjih.  Kod dvokrilaca prednji par služi za let, dok zadnji zadržljali, okom često nevidljiv, služi za regulaciju ravnoteže. Pitanje o postanku krila još uijek predstavlja veliki misterij u entomologiji. Nedostatak krila u stadiju ličinke i u podrazredu Apterygota (neletači), dokazuje da su preci kukaca bili beskrilni. Postoje mnoge hipozete o postanku, a najviše se vjeruje da su krila nastala od trahejnih škrga ili nepokretnih bočnih izraslina na prsima. Danas takve izrasline nalazimo na ličinkama termita, nekim bogomoljkama i pojedinim vrstama stjenica.

Zadnji glavni dio tijela kod kukaca je zadak ili abdomen u kojemu je pohranjena većina organa i raznih sustava (za disanje, razmnožavanje, probavni trak itd...).  On je manje ili više odijeljen od prsa, a kod nekih osa u slučaju osolikog spajanja prsa i zatka, prvi segment abdomena, medijalni članak pribraja se prsima.  Primarno se sastoji od 11 članaka i analnog segmenta, no oni su često srasli, reducirani pa se ne raspoznaju jasno. Kod nekih kukaca, na oko su vidljiva 3-4 segmenta. U odnos na članke na prsima, na zatku su dosta mekaniji i elastičniji. Zatkovi se segmenti sastoje od gornje i donje pločice koje su međusobno povezane kožastom tvari, veoma elastičnom. Ukoliko promatramo neke veće kukce npr. konjice, možemo jasno vidjeti kako se obujam zatka mijenja kako on diše. Elastičnost zatka omogućava upravo ta koža, spona gornje i donje pločice segmenta. Elastičnost i promjenu obujma zatka uzrokuje i veći broj jaja kada ih ženka nosi u sebi.  Kod mnogih vrsta kukaca na 11. segmentu postoje 2 karakteristična privjeska po nazivu cerci. To su ostaci nekadašnjih abdomalnih nogu a često služe kao pomoć pri kopulaciji. Po svom filogenetskom (evolucijskom) razvoju, kukci pripadaju polipodnim oblicima člankonožaca koji su na svakom segmentu abdomena imali po jedan par nogu. Današnji kukci (neki) imaju u stadiju ličinke abdomalne noge (pagusjenice osa..), no evolucijom su nestale u stadiju imaga.  Uz privjeske, na abdomenu često možemo susresti i nastavke- styli (uholože), te vanjske spolne organe. Razlika između privjesaka i nastavaka je što su privjesci raščlanjeni baš kao i antene. Nastavci su jednodjelni.

Vanjski spolni organi nalaze se na zadnjim segmentima zatka i nastali su od nekadašnjih abdomalnih nogu a nalaze se u blizini spolnog otvora.  Na tom dijelu tijela dolazi do kopulacije. Kod nekih su vrsta ovi genitalni dodaci veoma dobro razvijeni i uočljivi dok su druge vrste u tom pogledu diskretne. Kod mužjaka, spolni otvor nalazi se na 9. segmentu, a oko spolovila nalaze se 2-4 privjeska (gonopodi) koji imaju funkciju pomoćnog spolovila pri kopulaciji. Imaju oblik zakačke i čvrsti su pa dodatno osiguravaju sigurnu kopulaciju sa ženkom. Uglavnom mužjaci imaju izražene vanjske spolne organe, dok ženke rijetko, što ovisi o načinu i mjestu odlaganja oplođenih jaja. Mnoge vrste kukaca jaja odlažu u neka strana tijela, zemlju, koru drveta ili pak drugi organizam. Razvile su posebnu leglicu na kraju zatka po imenu ovipositor koja im služi da bez problema dođu do pogodnog mjesta za jaja. Obično takve vrste imaju zadnjih par članaka zatka dosta rastezljive pa im polaganje jaja u određenu dubinu nečega nije problem. Leglice su vrlo karakteristične i prepoznatljive pogotovo kod konjica, skakavaca, osa najeznica itd.... liči na dugačku iglu, no ovipositor je mekana tvar i ne može nanijeti nikakvu štetu. Obično se krivo vjeruje da je to obrambena igla. Ovipositor je šuplja cijev baš kao rilo kod leptira. No kod kukaca na višem stupnju razvoja, socijalnih kukaca, ovipositor je evoluirao u čvrsti žalac koji iza sebe skriva žlijezdu sa otrovom. Nazivamo ga aculeus, a takve kukce, akuleatnim. To su mravi, pčele, ose, stršljeni itd... Aculeusi se međusobno razlikuju što ovisi o vrsti, pa tako npr. osa ima glatak aculeus i mogućnost ubadanja više puta, dok je pčelin nazubljen suprotno od smijera ulaska u strano tijelo gdje mora i ostati jer zubi onemogućuju izlazak. Ukoliko pčela želi pobjeći mora si isčupati zadnjih par segmenata zatka zajedno sa aculeusom. Zbog velike rane, iskrvare i uginu.

Razmnožavanje i razvoj kukaca

Najčešće se razmnožavaju spolnim putem, a rijetko nespolno.  Parenjem (kopulacijom) mužjak svojim spolnim organom ubaci sjemene paketiće u tijelo ženke. Sama kopulacija zbiva se na razne načine i u različitim pozama. Neki se kukci oplođuju mirujući, neki u letu, a neki dok hodaju. Neke vrste kopuliraju jednom u životu, a neke više puta. Zanimljive su poligamske vrste, a monogamni par termita živi zajedno u odanosti jedan drugome čak i do 20 godina. Odrastajući u odrasli, spolno zreli oblik- imaga, neki kukci odmah su spremni na kopulaciju dok neke vrste trebaju pričaketi izvjesno vrijeme. Prva jaja nekih vrsta paličnjaka, nakon sačekanog vremena, nisu plodonosna. U svijetu instiktivnih kukaca posebno je zanimljiva protandrija, pojava kada se kod masovnih kukaca prvo javljaju mužjaci koji se rasprostrane po staništu, pa zatim ženke. Ova pojava osigurava da se neće pariti mužjaci i ženke iz istog legla. Javljaju li ne najprije ženke, tada se pojava nativa protoginija, koja kod masovne pojave štetnih kukaca može dovesti do opadanja zaraze.
Partenogeneza nije rijetka pojava razmnožavanja. To je način reprodukcije bez kopulacije, tj. bez spajanja jajeta sa spermijem. U partenogenetskom razmnožavanju mužjaci su dosta rijetki i dimenzijski drukčiji od ženki i nemaju nikakvu ulogu u reprodukciji. Postoje 3 oblika partenogeneze: 1. amphitokia- iz neoplođenih jaja razvijaju se oba spola, 2. thelytokia- iz neoplođenih jaja izlaze samo ženke i arhenotokia- kada iz neoplođenih jaja nastaju mužjaci, a iz neoplođenih ženke.  Izuzetna partenogeneza javlja se kod nekih vrsta kod kojih ženka može u nedostatku mužjaka odložiti jaja iz kojih izlaze samo ženke i opasnost za kontinuitet vrste ne postoji (iako vrsta ne ovisi o toj jednoj ženki, ali se ona tako treba ponašati i instiktivno ponaša).  Zapažamo li bolje detalje u prirodi često smo u mogućnosti vidjeti kukuljice odložene na raznim sigurnim mjestima (ispod krovova, kamenja, u zemlji itd...). Kukuljice (lutke) javljaju se samo kod kukaca koji imaju tzv. potpunu preobrazbu. Razvojni ciklus takvih vrsta sastoji se od jajeta, stadija ličinke, kukuljice te imaga (leptiri, muhe, ose, pčele, mravi...), u odnos na nepotpunu metamorfozu kod koje kukuljica ne postoji (stjenice, skakavci, žohari, bogomoljke,  ...).

Jaja se stvaraju u ovariju i kada su zrela, kroz vaginu izlaze van. Sastoje se iz jajne stanice i jajnog omota. Vanjski omot čvrste je strukture kao hitin iako u njemu nalazimo neke kemijske tvari koje u hitinu manjkaju. Sa vanjske strane postoje sitne porice kroz koje jaje apsorbira kisik, te posebni kanali- micropila kroz koje u jaje ulazi sjeme i tako ga oplođuje. Kasnije se jaje zatvara posebnim čepom kojeg često ličinke nekih vrsta izbace kako bi izašle iz jajeta.  Oblik, dimenzije i boja jaja varijabilni su i karakteristični za vrstu. Najčešće ih ženke polažu na takva mjesta koja osiguravaju dovoljno hrane za ličinke čim izađu iz jajeta. Radi sigurnosti samih jaja i potomaka, jaja su često dobro kamuflirana ili skrivena od mogućih predatora (parazitoida itd...). Noćni leptiri često skrivaju jaja u porama na kori drveta, dnevni najčešće ležu jaja sa donje strane lista, šturci ih ovipositorima ukopavaju u zemlju, dok bogomoljka oblaže svoja jaja spužvastom tvari koja se kasnije na kisiku stvrdne. Takav skup jaja naziva se ootheca i sadrži  veći broj jaja. Spužvasti omot štiti jaja od grabežljivaca, atmosferlija, temperatura itd... Uglavnom su zalijepljene za podlogu (vrlo često na kamenjaru ispod kamena). U jajetu se odigrava embrionalni razvoj- stvaranje ličinke koja je zapravo prehrambeni stroj u razvojnom ciklusu. Za embrionalno razdoblje uzima se vrijeme od oplodnje pa do izlaska ličinke iz omota.  Ličinke su pri izlasku iz jajeta mekane, a koža im je vlažna. Potrebno je određeno vremensko razdoblje da se oklop osuši. Može li tako mekana i ranjiva ličinka probiti jajni korion (lupinu)? Mnogi kukci na glavi imaju polugu kojom probiju jaje a s vremenom nestane. Drugi kukci su u mogućnosti progristi korion, dok on kod nekih sam puca uslijed prevelikog tlaka koji je nastao smanjenjem volumena u jajetu uslijed ličinkinog rasta.  Duljina samog embrionalnog razvoja vrlo je varijabilna i ovisi o više čimbenika. Najutjecajniji od njih je svakako temperatura. Ukoliko je npr. proljeće toplo primijetit ćemo kukce u prirodi ranije. Neki od njih su se probudili iz hibernacije, neki izašli iz jajeta a neki upravo napustili kukuljicu. Zanimljivost iz osobnog iskustva uzgoja vrste Antherea yamamai jest da vrsta hibernira u obliku jajeta. Ženka nakon oplodnje u Kolovozu položi jaja na biljku hraniteljicu (hrast). Često ulovim ženku (koja se prepoznaje po manjim ticalima od mužjaka) koja je već oplođena, te jaja spremim na zimovanje. Zaštitim ih od prljavštine i atmosferlija i pospremim na zimovanje- na vanjsku temperaturu. Ukoliko bi ih unio u sobu, uslijed više temperature u sobi ličinke bi se ranije izlegle što bi rezultiralo nedostatkom hrane u prirodi i njihovom smrću.  Dakle zaključujemo da je temperatura vrlo važan abiotski čimbenik u prirodi.

Nakon izlaska iz jajeta, kukac je u drugom stadiju razvoja- postembrionalnom, u obliku ličinke. Tijekom odrastanja ličinke se presvlače (izuzev neke rijetke kukce kao npr. ose šiškarice čije ličinke doslovno rastu ne presvlačeći se), a to presvlačenje zapravo predstavlja kukčevo odrastanje i približavanje posljednjem stadiju imaga. Postepena preobrazba ličinke naziva se i metamorfoza. Postoji potpuna ( + kukuljica) i nepotpuna metamorfoza a ovisi o redu kukaca. Neki autori navode i ametabolne kukce kao treću skupinu metamorfoze gdje iz jajeta izlaze gotovi kukci, no novija shvaćanja entomologije polako napuštaju taj termin.
Samo odrastanje ličinke ne radi prevelike razlike među stadijima, osim što je ličinka veća i zrelija, tj. bliža posljednjem, spolno zrelom stadiju. Vjeruje se da presvlačenje uvjetuju razni hormoni. Presvlačenje kukca predstavlja njegovo najslabije i najkritičnije razdoblje kada je veoma ranjiv, a oklop vlažan i mekan, lako probojan. Princip odrastanja je da stara koža, obično na leđnoj strani na području prsa pukne, te se ličinka uslijed tlaka i vlažnosti izvuče van. Neke vrste pojedu staru kožu, a vjeruje se da to naprave kako bi vratili neke hranjive tvari u organizam. Neki pak ostave kožu. Skidanje stare kože odvija se na sigurnom mjestu gdje ličinke borave dok se sasvim ne osuše i opet mogu početi jesti. Mnogi kukci poste određeno vrijeme (što ovisi o stadiju ličinke) prije, ali i poslije presvlačenja gdje najveću ulogu igra tada još vlažni usni aparat. Morfološki, vrste ličinki se međusobno razlikuju pa postoje protopodne ( kod kojih su razvijeni samo ostaci prsnih nogu), polipodne ( koje uz thoraxalne imaju i abdomalne noge), oligopodne ličinke koje imaju 3 para nogu kao i odrasli kukci i apodne koje nemaju noge i žive u raznim, sigurnim supstratima.

Nakon zadnjeg stadija ličinke, čiji broj zavisi o vrsti, ukoliko se radi o potpunoj metamorfozi, ona se kukulji, a u kukuljici (lutki) odvijaju se zaista fascinantni procesi preobražaja ličinke u odraslog kukca, koji, u ovom slučaju metamorfoze, izgledom ne liči na ličinku (muhe, pčele, mravi, leptiri, kornjaši itd...). Prilikom nepotpune preobrazbe, svi procesi preobrazbe zbivaju se u zadnjem stadiju ličinke iz kojeg se razvije odrasli oblik ( bogomoljke, paličnjaci, stjenice itd...).  Postoje 3 tipa kukuljica, slobodna (Pupa libera, prepoznatljivi dijelovi tijela, kornjaši itd...), bačvasta (Pupa coarctata, muhe...) i pokrita kukuljica ( Pupa obtecta, leptiri...), a to je čvrsta, vodootporna tvorevina u kojoj se ličinkini organi pretvaraju u organe odraslog kukca, sa glavnim obilježjem- spolnim sustavom. Kukci su često zakukuljeni na sigurnim mjestima (ispod kamenja, u gustom lišću, ispod kore starog drveta), no ima i onih kukaca koji se zakukulje na prilično izloženim mjestima (neki leptiri se kukulje na granama, zidovima itd...).
Neki se pak kukulje u svojim sigurnosnim tvorevinama, kokonima. To su čvrste čahure koje ličinke naprave od svojih dlaka uz tekućinu koja se u dodiru sa kisikom kruti. Kokoni su česti u svijetu leptira, a najčešće se nalaze na stablima, omotani među listove i grančice. Unutrašnjost kokona često je fina i ravna, dok je vanjski sloj neobrađen, dlakav i krut. Unutar kokona ličinka se zakukulji, a koža ličinke ostane u kokonu. Prilikom izlaska i iz kukuljice i kokona potrebna je prilična snaga, pa neki buše i grizu kukuljicu i kokon, neki ih otapaju posebnim kemijskim sredstvima.  Nakon izlaska iz kukuljice, kao i kod ostalih razvojnih stadija, kukac je mekan, vlažan i ranjiv. Potrebno je neko vrijeme da kukac može krenuti u obavljanje svoje zadaće- razmnožavanje. Leptiri su posebno zanimljivi sa smežuranim i mokrim krilima. Tankim ali jakim nogama drže se za kukuljicu ili obližnju granu i pumpaju krv žilom kucavicom u žile krila, koja se s vremenom osuše i razapnu i kukac je spreman odletiti.

Glavna karakteristika i posljednji stadij u razvojom ciklusu jest odrasli, spolno zreli oblik zvan imago. U odnos na ličinke i kukuljice ukoliko postoji, imago ima reprodukcijsku moć. Dužina života varijabilna je, neki se čak ni ne hrane već koriste zalihe energije što su je prikupili u postembrionalnom razvoju i nemaju usni aparat. Sve promjene nastale od izlaska iz kukuljice pa do smrti individue, spadaju u postmetabolni razvoj. Kod nekih kukaca važne su morfološke promjene, npr. ličinka leptira ima usni aparat namijenjen za griženje i žvakanje, a imago za sisanje, uz krila pokrivena ljušticama i spolnim sustavom. Velik broj kukaca nema reprodukcijsku moć odmah po izlasku iz kukuljice, već je potrebno neko vrijeme da spolno sazrije, iako je u postmetabolnom stupnju. Neki se najprije hrane, a neki trebaju prezimit da bi spolno sazrijeli. Veličina tijela, oblik, boje,duljina i način života, temperament i ostale karakteritike vezane su za samu vrstu. Dimorfizam i polomorfizam također igraju značajnu ulogu kod kukaca. Spolni dimorfizam karakterizira morfološke razlike između spolova iste vrste. Mogu se razlikovati tipovi ticala, oblik i boja tijela, šara itd... Polimorfizam predstavlja razlike oblika s obzirom na generacije. Neki kukci (ose šiškarice ...) toliko se razlikuju među generacijama da se često vrste krivo determiniraju i svakom obliku odredi po jedna, zasebna vrsta. Polimorfizam je karakterističan i za sicijalne kukce gdje svaki stalež ima svoj karakterističan izgled, pa tako razlikujemo maticu, radnika, vojnika itd...

Važnost i prilagodba kukaca u prirodi

Iako su to najčešće životinje velike 1-2 cm, uloga im je gotovo dominantna. Bez njih bi život na Zemlji kakvoga sad poznajemo bio nemoguć. Toliki značaj uvjetovan je brojnošću, biomasom, sposobnosti prilagodbe, ponašanjem, malim dimenzijama tijela itd...
Što im omogućava tako visok položaj? Kod većine kukaca to su krila kojima savladavaju još više staništa i uspijevaju pobjeći od predatora. Maleno tijelo im omogućuje više skrovišta a i manje hrane. Anatomija tijela također im daje velike prednosti (plosnate noge kod vodenih kukaca radi bržeg plivanja, izrasline na tijelu, oblik i boja tijela slični okolini u kojoj obitavaju  kod paličnjaka, bogomoljki, cvrčaka,... radi zavaravanja neprijatelja itd).
Bježeći ispred opasnosti, mnogi su razvili sposobnost života u tlu. Većinu života provode skriveni od vanjskog svijeta. Manji broj kukaca prilagodio se životu u vodi. Uglavnom su to ličinke, no postoje slučajevi kada i odrasli kukci nikada ne napuštaju vodu. Kako bi uspjeli preživjeti u novom biotopu (staništu), morali su vrlo brzo i „pametno“ evoluirati te se novoj okolini prilagoditi na najbolji mogući način. Radi što prisnijeg kontakta sa podlogom, da ih voda ne odnese, neki su kukci leđno-trbušno spljošteni. Vrste koje žive u bržim vodama imaju posebne organe za prijajanje, kukice na trbuhu, poseban vijenac kukica na kraju zatka ..itd..
Ličinke tulara koje obitavaju ispod kamenja pletu mreže kojima hvalaju hranu, te na taj način ne riskiraju da budu otplavljene.  One ličinke koje grade kućice, a žive u jakoj struji, grade ih od sitnih kamenčioća i zrnaca pijeska pa ih zbog težine kućice voda može teže odnijeti.

Kukci, kao i sva ostala bića na Zemlji i sveukupni elementi i oblici nežive prirode, samo su karika u balansiranju prirodne ravnoteže. Važni su jer razlažu mrtve organizme te imaju značajnu sanitarnu ulogu. Oprašuju 4/5 entomofilnih biljaka (one koje oprašuju kukci) i tako osiguravaju daljnje postojanje biljnih vrsta kao i hranu nebrojenim drugim životinjama (pticama, sisavcima, kukcima, ...). Čak i razmnožavaju biljke prijenosom njihovih sjemenki (poznati su mravlji vrtovi kada sjemenke nekih biljaka proklijaju u mravinjaku). Prerađuju i rahle tlo, izvor su hrane drugim životinjama, pa čak i ljudima. Oko 70 porodica koristi se u ljudskoj ishrani, bogati su proteinima, mineralima i vitaminima.

Ekologija kukaca

Riječ ekologija dolazi od grčke riječi «oukos» što znači stanište i «logos»- znanost. Sufiks logos označava da je to znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem međusobnih odnosa organizama u prirodi, te utjecaj vanjskih faktora na njihov život i razvoj.  Svaka jedinka reagira individualno na utjecaj nekog vanjskog faktora. Kao posljedica evolucije, svaki organizam zahtjeva određene uvjete života. Pa tako neki kukci sasvim normalno žive u ekstremno toplim ili hladnim krajevima, dok su drugi stručnjaci u preživljavanju u vodi ili veoma vlažnim predjelima. Uvjeti okoliša koji djeluju na organizme mogu biti abiotski (osjvetljenje, vlaga, temperatura, ...) , te biotski- djelovanje živih organizama. Vrste ne reagiraju jednako na nastale promjene u njihovom staništu. Ta se promjena naziva ekološka plastičnost, a podrazumijeva stupanj prilagodljivosti na novonastale uvjete, te prilagođenost prema kolebanju nekog faktora.  Abiotski faktori uvelike djeluju na rasprostranjenost vrste, te dužinu razvoja, pa tako i broj generacija godišnje. Ako je jesen duga i topla, kukci će se duže razvijati te se broj generacija može povećati. Najvažniji biotski čimbenik je hrana koja određuje da li će se ličinka uopće razviti u odraslu jedinku, koja osigurava dovoljnu rezervu hrane u obliku masnog tkiva i koja određuje duljinu trajanja postembrionalnog razvoja.  Ukoliko je hrane nedovoljno, povećava se broj presvlačenja. Prehrambeno gledajući, kukci se dijele u dvije velike skupine: monofagne i polifagne. Monofagni kukci hrane se jednom vrstom biljke, eventualno više vrsta unutar jednog roda.  Npr. naš uskršnji leptir (Zerynthia polyxena) monofagna je vrsta, a hrani se vučjom stopom (Aristolochia), koja raste uz puteve i rubove šuma.  Sa obzirom na čovjekovu dominaciju nad Zemljom, uglavnom se svi šumski putevi uz naselja redovno održavaju košnjom i orezivanjem, pa se automatski uništava Aristolochia. Leptir ostaje bez biljke hraniteljice i u nemogućnosti je dalje se razvijati. Iz toga su razloga monofagne vrste dosta osjetljivije na brojnost i preživljavanje u odnos na polifagne koje se hrane sa više ili mnogo vrsta biljaka. Njihova prilagodba na nastale promjene veća je, a s time i sigurnost same vrste.

Zaštita bioraznolikosti u vrtu mehaničkim i biološkim suzbijanjem

Vrt je zaseban ekosustav kojemu  posvećujemo mnogo pažnje jer ga uzgajamo iz vastite koristi (u odnos na livade, šume, jezera, rijeke...). S obzirom na okolinu u kojoj se nalazi, izložen je izravnom utjecaju svih živih bića koja žive na tom području. Podijelili smo ih na korisne i štetne životinje, iako riječ štetočinja u biologiji zapravo ne postoji jer svaka vrsta i jedinka ima svoju veoma značajnu ulogu u prirodi.  Čovjek je svojom evolucijom prilagodio svoj probavni sustav uzgojnim biljkama, koje se često ne mogu naći u staništu u kojem obitava. Zato je uzgoj istih veoma važan.  Kako ovisimo o toj hrani, tijekom godina razvili smo uspješne metode uklanjanja nepoželjnih kukaca iz vrta koji ponekad znaju nanijeti zbilja velike štete. Davno u povijesti, dok je čovjek još uzgajao lokalne vrste radi lakšeg i bržeg skupljanja plodova, štetnici su bili koncentrirani u tim vrtovima iz razloga što je količina hrane u njima bila velika, a kontinuitet vrste zajamčen. Jedina metoda bila je mehaničko skupljanje rukama i uništenje.
Razvojem znanosti, čovjek je izmislio zbilja uspješne načine uništenja štetočina- kemijska sredstva. No ona uništavaju  korisne životinje koje obitavaju u vrtu zagađuju tlo, podzemne vode itd... Time je poljuljana biraznolikost u vrtu. Ljudi često tretiraju svoje kulture pogrešnim sredstvima jer nemaju dovoljnu količinu znanja.
Danas se mehaničko skupljanje razvilo te postoji više metoda. Mnoge od njih same skupljaju kukce. Kada se uništavaju nepoželjni kukci u vrtu, cilj nikada ne smije biti potpuno istrebljenje vrste, već smanjenje populacije koja neće činiti značajne štete. U dobar rezultat uzgoja uzima se ukoliko je uništena 1/5 kulture.
Ukoliko je vaša voćka napadnuta raznim kukcima, lovit ih možete na više načina. Stavite ispod stabla plahtu, te joj preklopite rubove kako kukci nebi ponovo pobjegli u vrt. Protresite stablo. Većina će kukaca popadati. Također dosta njih možete spriječiti tako što ćete oko debla usko obaviti karton koji je namazan ljepilom koje se ne suši na zraku (za miševe...).
Ose znaju predstavljati velik problem. Uzmte plastičnu bocu, na njenom gornjem dijelu nacrtajte x te ga izrežite u tom obliku. Nastale zupce utisnite prema unutra, tako da osa može ući, ali ne i izaći iz boce u koju ćete staviti nešto izgnječenog voća.
Krumpirova zlatica nanosi zaista velike štete harneći se listom biljke. Ručno skupljanje u boce te zaleđivanje jedinki najbolji je i najhumaniji način. Jajašca su polegnuta sa donje strane lista. Preklopite ga i jednostavno zdrobite mala narančasta jaja polegnuta uvijek u male skupine. Kada sadite krumpir ostavite 2 reda mjesta. Nakon 20-30 dana zasijte i ta 2 reda koja će biti u punom naponu snage kada se ostali redovi krumpira počnu sušiti. Zlatice će se umjesto ukopavanja i hibernacije preseliti na svježa 2 reda. Tako koncentrirane, zaista ih je lako skupiti i uništiti.  Lovne biljke uvelike pomažu pri koncentriranju nepoželjnih kukaca. Možete ih zasaditi kao ogradu oko glavne kulture, te će kukci «iz vana» napasti prvo lovnu biljku. Glavna će kultura ostati djelomično pošteđena.
Uvinute listove na voćkama najbolje je otkinuti i spaliti jer u njima obitavaju razne ličinke nametnika.  Mladi izdanak grane u proljeće na voćkama koji su savinuti u jednom dijelu u polukrug, visi i počinje se sušiti, također valja odrezati i spaliti jer unutar tkiva biljke razvijaju se male ličinke raznih osa drvarica i listarica.  Lisne uši zaista su čest problem na mahunarkama, ružama i drugim biljkama. Uspješno se reduciraju ukoliko napravite «koprivinu juhicu». Potopite divlje koprive u par litara vode, nakon jednog dana procijedite i tom juhicom pošpricajte zaražene dijelove biljke. Također ukoliko otopite sol možete uspješno reducirati lisne uši koje svojim usnim aparatom isisavaju sokove iz biljki i na taj način uspješno mogu biljku zaratiti virusom.  Potopite u litru vode čikove izgorjele cigarete. Kada voda posmeđi, procijedite i pošpricajte lisne uši. Zasigurno će uginuti.
Buhač (Chrysanthemum cinerariifolium) je najjače prirodno insekticidivno sredstvo, koje pogubno djeluje na kukce ali ne i na ljudski organizam. Potopite sviježe lišće biljke ili osušene, ostavite da odstoji jedan dan, procijedite i pošpricajte bilo koje nametnike.
Rovci često nanose velike štete korjenju i gomoljima biljaka.  S obzirom da se kreću veoma plitko u zemlji, moguće ih je lako usmjeriti u smrtnu klopku. Ukopajte daske u obliku slova x u zemlju. U centru ukopajte neku posudu sa vodom. Ukoliko rovci krenu u tom smijeru, upast će u vodu i ugušiti se. Također ih je lako loviti ukopavanjem sviježeg stajnjaka u zemlju. Tijekom zime, toplina stajnjaka će ih privući, a tada ih je lako pokupiti i uništiti.
Razne gusjenice koje se hrane kupusnjačama u vrtu mogu se sakupiti ručno na donjoj strani lista. Često se u obrani bace na tlo, pa je dobro staviti neko platno ispod. Razrijeđena sol u vodi odlično je sredstvo protiv ovih napasnika. Našpricati cijelu biljku.  Nekada se skakavcima onemogućavalo približavanje vrtu ukopanim limenim pločama u zemlju. Nazivamo ih i ciparski zid.  Za spriječavanje lucerine i repine pipe i nekih gusjenica sovica, efektivno djeluju lovni kanali, dubine 40-50cm i širine 10ak cm. Opkružite gredicu kanalom, te jednostavno pokupite skupljene kukce. Kartonski ovratnici savijeni oko kupusnjača i luka spriječit će svojim mirisom kupusne i lukove muhe. A i mehanički pristup drugim kukcima.

Biološko suzbijanje dio je prirode odkako se život počeo razvijati. To je jedan od prirodnih reduktora brojnosti vrste. Biološko suzbijanje još možemo nazvati i prirodnim neprijateljem, a uglavnom se svodi na način prehrane predatora koji se dijele na grabežljivce, parazite (parazitoide) i uzročnike bolesti. Grabežljivci koji se hrane kukcima nazivaju se entomofagni grabežljivci. Zavisno od vrste, specijaliziraju se za određeni stadij domara. Uglavnom su polifagi, te im izvor hrane rijetko kad predstavlja problem. Pravi su paraziti vrste čiji domari nastave svoj život nakon osobne koristi istih, dok parazitidi iskoriste svoju žrtvu- domara do smrti. Možemo ih naći unutar domaćina (endoparaziti) ili izvan (ektoparaziti).  Instiktivno obilježe svoju žrtvu tako da drugi paraziti ne napadaju već zaraženu žrtvu. Ima slučajeva kada se to dogodi, ili da parazit napadne parazita.
Biološko suzbijanje možemo provesti na tri načina: očuvanje ili stvaranje pogodnih uvjeta autohtonim vrstama grabežljivaca (razna skloništa, vlažna mjesta itd...), uzgojem, razmnožavanjem autohtonih prirodnih neprijatelja te puštanje istog na područje koje iziskuje redukciju vrsta, te unosom prirodnih neprijatelja iz njihovog prirodnog staništa.
Najmanje posla iziskuje pravljenje adekvatnog skrovišta (nabacane cjepanice uz ili u vrtu, kore stabala, kamenje, crijepovi...). Etika nalaže da se nove vrste koje ne obitavaju u određenom kraju ne unose iz razloga što se biološka ravnoteža lako zaljulja ukoliko unešena vrsta nema prirodnog neprijatelja. Automatski se u pitanje dovodi i bioraznolikost, najezda unešene vrste i slično.
Grabežljivi predatori nisu samo kukci već brojne ptice, gmazovi pa čak i sisavci koji nenamjerno prožvaču desetine kukaca sa livada ili drveća. Često se među njima nađu i korisni kukci (u poljoprivrednom smislu rečeno), no sve je to dio prirode koji se ne odražava ni na bioraznolikost ni na vrstu.  Kukci grabežljivci su anatomski građeni tako da mogu vrlo lako i brzo savladati svoj plijen. Noge udešene za trčanje i usni aparat za griženje i žvakanje zaista mu daju veliku prednost pred jednom, recimo gusjenicom leptira. No plijen često igra pametnu igru, pa su mnoge vrste evoluirale da izgledaju gotovo identično kao njihovo stanište. Upravo iz razloga da zavaraju grabežljivce i prežive. Ta pojava naziva se mimikrija (stapanje sa okolinom).  U, kako je nazivamo, okrutnoj prirodi, bez prestanka se odvija borba za život. Svaki grabežljivac svakoga trenutka može postati plijen. Opstaju samo oni najbolji, slobodno možemo reći najpametniji. Iz tog razloga, evolucija je vrlo potrebna pojava, a sa svrhom preživljavanja.
Ukoliko postoji mogućnost, dobro je uz rub vrta zasaditi živicu, a ako se radi o većoj oranici, po sredini ostaviti neobrađeni i nepokošeni uzdužni komad na kojem će obitavati razni prirodni neprijatelji nepoželjnih kukaca u vrtu. Zakorovljeno tlo daleko je pogodnije za korisne kukce u vrtu nego golo tlo. Ono će također dijelom odvuć kukce koji se hrane korjenjem sa glavnih kultura pa će šteta bti manja. Dobro je korov pošišati na određenu visinu kako se nebi dalje sjemenio.  Mnoge vrste odraslih oblika entomofaga hrane se nektarom i peludom, pa im je biljni pokrov izuzetno važan za hranu i zaklon. Malčiranje također vrlo povoljno djeluje na prisustvo predatora.  Često korištenje herbicida na cijeloj površini pogoduje razvoju štetnika jer se tretiranjem uništavaju svi korisni kukci. Ukoliko je tlo golo, nametnici će se namnožiti u porazavajućem broju i borba će biti izgubljena. Preostat će jedino kontinuirano tretiranje herbicidima.  Ptice grabljivice svakako treba dočekati u vrt raširenih ruku, te im postaviti neke elemente koje će ih privući. Razne kućice odličan su «atraktant», a stup u obliku slova T omogućit će im dobro sletište kao i odličan pogled na obradivu površinu. Zimi ih u vrtu treba hraniti kako bi ostale u što većem broju. Rado jedu razno uzgojeno sjemenje (broskva, suncokret...), istopljeno salo nasuto u okrenutu i izrezanu bocu, pomiješano sa sjemenkama savršen je obrok za zimske dane. Dok je salo još toplo, poželjno je u njega staviti neki štap, pa kad se boca okrene ptice će imati gdje sletiti i ukusno se hraniti, sve do proljeća kada se sve hranilice maknu iz vrta, kako bi ptice napadale kukce.
U Europi se sve više koriste vrste stjenica Orius sp za biološku kontrolu štetnika u vrtu.  Uzgajaju se i puštaju u vrt. Na tržištu se mogu pronaći pod nazivom «Orion», «Oryus system» ili «Thripor». Ličinka stjenice u svom razvoju uništi 300-600 kukaca, a imago preko stotinjak manjih kukaca dnevno.  Razne muhe i ose najeznice napadat će nepoželjne kukce u vrtu parazitirajući ih i time prekinuti njihov daljnji ciklus.  Jednom sam donio iz vrta ličinke leptira Pieris brassicae sa kupusnjače kako bih pratio i fotografirao razvoj. Od 30-ak ličinki ni jedna se nije zakukuljila. Prišavši terariju vidio sam desetine malih osa najeznica i uginule, iskorištene ličinke.  Od kornjaša najviše se uzgajaju božje ovčice ( Coccinellidae). Štetnicima se hrane i ličinke ali i odrasli oblici, tako da su to veoma korisni kukci u vrtu.  Jedan imago ili ličinka dnevno pojede oko 20-30 ušiju, a za vrijeme svoga života i preko 500.

Zaključak

Evoluirajući sve brže, čovjek nemilosrdno uništava mnoga prirodna staništa nebrojenih biljnih i životinjskih vrsta. Njihova koncentracija  na manju prirodnu površinu, enormno se povećala i često dolazimo u kontakt sa raznim živim bićima. Najčešće naši iracionalni strahovi proizlaze iz neznanja, pa situaciju bespotrebno uvećamo i napravimo problem gdje ga zapravo nema. Kukci, kao i sva druga bića, žive svoj život zasebno, gledajući svoja posla koja su ponekad za nas ljude neugodna, kao sisanje krvi krpelja i komaraca itd. Svakom strahu i problemu treba prići sa gotovo znanstvene strane uzimajući u obzir neke premise koje će nas dovesti do kvalitetne konkluzije. Većina ljdi koje sam sreo ima zaista velik strah prema jelencima i strizibubama ( a često i ne raspoznaju razlike uslijed neznanja), tvrdeći da će ih napasti sa «onim iglama» naprijed. Te igle predstavljaju kod strizibuba ticala, a kod jelenka kliješta koja služe za borbu sa drugim mužjacima. Obadvije vrste veoma su trome i zasigurno neće prve napasti, ako stoje par metara od nas. Ogroman strah predstavljaju pčele, ose i stršljeni, ne znajući da one lete oko nas u potrazi za hranom. Ovo su te, pametne premise koje nas navode na zaključak da kukac nije kraj nas da nam naudi na bilo koji način, već je tu svojim poslom.  Entofobiju (strah od kukaca) treba rješiti postepenim suočavanjem, jer to je zaista iracionalan i bespotreban strah u životu. Kukci su izrazito zanimljiva skupina životinja, postoje nebrojene varijacije, veličine, boje, oblici, načini života i borbe za opstanak itd., i zaista nikoga ne ostavljaju ravnodušnoga. Pravi ljubitelj prirode živi biocentrističkim životom, vjerujući da sva živa bića imaju pravo na život i da postoje s razlogom. Iracionalno razmišljanje da pčele treba ubijati jer ih ionako ima previše oličje je čovjeka koji zasigurno nezna što govori. Dakle zaključak je da su kukci itekako prijateljska vrsta, da svakako ovisimo o njima (i većina života na Zemlji) i da su veoma važna karika u prehrambenom lancu!

Literatura

Dr. Paula Durbešić «Upoznavanje i istraživanje kopnenih člankonožaca», Zagreb 1988

Dr. Željko Kovačević «Primijenjena entomologija», Zagreb 1950

Ljubica Vrček «Biologija», svezak C, Zagreb 1997

V. A. Dogelj «Zoologija beskičmenjaka», Beograd 1948

Prof.dr.sc. Jasminka Igrc Barčić i Prof.dr.sc. Milan Maceljski «Ekološki prihvatljiva zaštita bilja od štetnika» Čakovec 2001

Prof.dr.sc. Marija Ivezić «Štetnici vinove loze i voćaka» Rijeka 2003

Dr. Lea Schmidt «Tablice za determinaciju insekata» Zagreb 1970


 

evo nešto poučno što se tiče svih nas...izbacimo kemiju za sebe i njih!
http://www.youtube.com/watch?v=QHbT5gveu9Q&feature=uploademail

zahvaljujem:)