Da, svatko tko ima imalo duha, one životne dubinske forme koja utjelovljuje duševni supstrat koji nas čini plemenitima i neperforiranima u modalitetu svijesti, ima potrebu, barem ponekad, okovati oko za pokoju zelenu formu koja zrači životom, ljepotom i ljubavlju.
Priroda je nešto najizrazitije, najčišće i najljepše, pored inih, netaknutošću duha i energije, sličnih stvari.
Zapravo, svaki bi je čovjek sam morao osjetiti, pružiti si to esencijalno utjelovljenje istinske zabrazdanosti samo pozitivnom.
Stoga, u pravih zaljubljenika u prirodu, u kontaktu s njom, onaj zacakljeni bistar pogled i oduševljenje koje proizlazi od uistinu božanskog, ne ostaje samo na osmijehu, već se figurira mnogo dublje - u samu oazu vlastite nutrine.
Nije to pretjerivanje.
Zapravo je teško opisati emotivni stav koji potiče i luči sama nemušta prirodnost svake biljke, stabla, cvijeta ili ploda. makar ono bilo i otrovno.
Zar i čovjek nije ponekad, u svojoj egocentričnoj zadrtosti, zmija ljutica ili privlačna anđeoska trublja mirisnog cvijeta, no, otrovnog ugriza - ako si neznalica ili jurišnik na svaki egoistični mig.
No, ne moraš biti vrsni poznavatelj botanike, agro i hortikulture da bi uživao i svalio si osjećaj divljenja, na ponekad umorna pleća, koji će te razgaliti i uljepšati svaki materijalistički stav naspram šture figuracije svakodnevice.
Naravno da duša čezne za ljepotom, kao što i oko bilježi prekrasnu ili manje, ali u svakom pogledu, savršenu formu i diči se saznanjem i posjedovanjem - fizički ili misaono - memorijom mirisa dodira, pogleda, čak i okusa.
I naravno, da svaka biljka, svako stablo ulijeva osjećaj poštovanja i samopoštovanja ako se posjeduje osjećaj za takvu živu formu.
Ja "posjedujem" veliku površinu uz vikendicu na kojoj stvaram svoju verziju vlastitog arboretuma, parka, ili raja, (svejedno kako se nazivlje)..., uz šumu, od nekada šikare i prašume.
Bila sam slobodna uništiti jedan neugledan dio da bih stvorila sebi ugodniji - oku i duši.
Svako drvo, ostavljeno je s ljubavlju i svaki habitus istog, od negdašnjeg staništa u kojem su ostala ta izabrana stabla, zahvaljuje mi svojom ljepotom.
Ja volim njih. Ona vole mene i to je ciklička vrtnja..., krug u kojem se nitko ne pokorava nikome, već se ubire pozitivni danak ljubavi prema prirodi, djelujući blagotvorno.
A sad, tko informativno ima više znanja, zna i poneku ljekovitu formulu jednostavnih recepata, i ako je voljan materijalizirat će je za svoje i nečije dobro.
Ja sam, u suštini, za onaj misaoni nedirnuti, nepotkupljivi pogled na cjelovito bogatstvo i podsticanje njihovog neuništivog sklada pri svakom koraku u ovozemaljskiraj.
|